Svojevremeno su najviši dužnosnici Hrvatske vojske zabavljali široku javnost polemizirajući, ponekad na neprimjereno niskoj razini, tko je Ťotacť operacije Oluja. Sama operacija spada u kategoriju koja se u vojnom nazivlju naziva ratni plan. Prvi ratni planovi za oslobađanje privremeno okupiranih područja RH nastali su na samom početku 1992. Opća direktiva na temelju koje su izrađeni planovi za pojedine pravce nije imala tajno ime. Ona je operativnim zonama davala veliku slobodu u razradi njihovog dijela operacije. Tek na toj, operativnoj razini, postojala su tajna imena. Na području Banovine to je npr. bila zadaća Operativne grupe za Sisak i Banovinu, a njen dio zadaće zvao se Kupa. Da je početkom 1992. mirovni plan UN-a odbijen, Hrvatska vojska bi možda pokušala oslobodilačku operaciju. No, plan je prihvaćen pa je direktiva ostala nerealizirana zamisao na papiru koja je zanimljiva povjesničarima i uskom krugu profesionalnih vojnika. Ono što je zajedničko kasnijim direktivama kao i Oluji, jest da se osnovna zamisao načelno nije mijenjala. To ne treba čuditi, jer se ona nije ni mogla promijeniti, izravno je ovisila o zemljopisnim značajkama teritorija, što je bila nepromjenjiva značajka. Mijenjali su se samo izvršitelji. Naime, malo je poznato da je ustrojbeni razvoj Hrvatske vojske u Domovinskom ratu bio vrlo kompliciran. Postrojbe su osnivane i gašene, kako na taktičkoj, tako i na operativnoj razini. Stoga se ratni plan morao stalno usklađivati s mobilizacijskim razvojem Hrvatske vojske. On je tek u drugoj polovici 1994., u vrijeme kada je načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske bio general-zbora Janko Bobetko, dobio formu s kojom je više-manje dočekan kraj rata. Na kraju te iste, 1994. godine, ratni plan Hrvatske vojske dobio je konačan oblik i ime Bljesak. Sastojao se od pet zadaća koje su numerirane brojevima 1-5 za svako zborno područje koje je trebalo izravno sudjelovati u provedbi. Nakon što je u svibnju 1995. prvi dio operacije (Bljesak-1) proveden u djelo, ime direktive promijenjeno je u Oluja. U odnosu na Bljesak, nova direktiva je bila manja za jednu zadaću pa se sastojala od četiri dijela.

Iako to u civiliziranom svijetu baš i nije običaj, godinu dana nakon što je direktiva realizirana, objavio ju je kao umirovljenik upravo general Bobetko u svojim kontroverznim sjećanjima. No nije u potpunosti, jer mu očito dodatni, peti dio, nije bio dostupan, a taj je dio nastao par dana prije početka operacije kada je on već bio bivši načelnik Glavnog stožera. Taj dio i ulogu Zbornog područja Bjelovar u provedbi operacije Oluja Bobetko i ne spominje u svojim sjećanjima. Stoga se može reći da je u vrijeme kada je načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske bio general zbora Zvonimir Červenko operacija dopunjena uvođenjem pete operativne zadaće za jugoistočni dio Banovine, a koja je povjerena Zapovjedništvu Zbornog područja Bjelovar. Ostalim zbornim područjima zadaća nije mijenjana osim u preraspodjeli snaga, pa je tako Zborno područje Zagreb dobilo manje snaga no što je to ranije planirano, no zbog toga je uvedeno Zborno područje Bjelovar, čime je olakšana zadaća Zbornom području Zagreb.

Na kraju se može reći da je Oluja operacija nastajala od početka 1992. da bi na kraju 1994. bila uobličena u konačnu formu kroz koju je uglavnom realizirana u kolovozu 1995. To govori o timskom i sustavnom radu Glavnog stožera Hrvatske vojske, napose njegove Operativne Uprave, pa je najbliže istini ocjena da su u stvaranju Oluje sudjelovali svi ratni načelnici Glavnog stožera, naravno neki više, a neki manje. 

Toliko o domaćim autorima Oluje. Pitanje stranog, konkretno američkog upliva kroz program MPRI (Military Professional Resources, Inc.) u stvaranju operacije također je potezano, najviše da bi se Ťdokazaloť da Hrvatska vojska nije bila sposobna staviti na papir takvu zamisao. Za takvu tvrdnju nema nikakvih dokaza, nikakvih naznaka i do danas se nije ništa vjerodostojno pojavilo što bi osporilo domaće Ťautorstvoť Oluje.

Zamisao i provedba

Politička pozadina operacije Oluja nedovoljno je poznata. Očito je postojala suglasnost utjecajnog dijela međunarodne zajednice da se izvede brza oslobodilačka operacija. S takvim političkim zaleđem, faktor vremena bio je ključni zahtjev stavljen pred Hrvatsku vojsku. I iz smjele zamisli o uporabi helikopterskih manevara vidi se nastojanje da se iskoristi faktor brzine, na osnovu svih raspoloživih i, mora se dodati, skromnih tehničkih sredstava.

Inače, brzina je značajka hrvatskih operacija koja su provedene od siječnja 1993. U odnosu na brojno stanje angažiranih snaga i veličinu ratišta, Oluja je vjerojatno najbrže realizirana. Po tome se Hrvatska vojska razlikovala od ostalih savezničkih i protivničkih snaga nastalih raspadom Jugoslavije. Operacije su joj bile brze i kratke. Oluja je stvarno mogla trajati i kraće. No nije, zbog greške na operativnoj razini Zbornog područja Zagreb i previše slavlja i opuštenosti u Zbornom području Split.

Vojna doktrina pobunjenih Srba nije bila nepoznanica Hrvatskoj vojsci. Temeljila se na strategiji masovne odmazde (realne prijetnje) koja je nekoliko puta i demonstrirana, a koja je mogla nanijeti velike štete Hrvatskoj zbog njene male operativne dubine, i na zamisli o vojnoj pomoći Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.

Nakon vojnih uspjeha Hrvatske vojske u području Dinare krajem 1994. i početkom 1995., područje Kninske krajine je ugroženo s područja Republike Srpske, čija vojska nije uspijevala zaustaviti napredovanje hrvatskih snaga. Aktualni ratni plan s kraja 1992. novi slijed događaja potpuno je obezvrijedio. Stoga je u veljači 1995. izrađen novi plan obrane Krajine po imenu Gvozd koji se kao i raniji planovi temeljio na zamisli o zajedničkom djelovanju s Vojskom Jugoslavije i Vojskom Republike Srpske. Kao vjerojatni način Ťizvršenja agresijeť na Krajinu, istu je podijelio u tri faze. U prvoj, psihološkoj fazi korištenjem sredstava iz strategije sukoba niskog intenziteta, Hrvatska bi snažnim psihološko-promidžbenim djelovanjem, političkim i ekonomskim pritiscima, prijetnjom rata uz koncentraciju snaga na dijelovima istočne, južne i centralne bojišnice, snažno utjecala na srpsko stanovništvo, poljuljala vjeru u političko vodstvo i stvorila povoljne uvjete za reintegraciju Krajine u svoj sastav. Druga faza je predstavljala kombinaciju obrambene i napadne operacije čija je svrha bila dokazivanje hrvatske vojne nadmoći. Obrambena operaciju je predviđana na većem dijelu bojišnice, a napadna na području Dalmacije i zapadne Slavonije u svrhu razbijanja 7. i 18. korpusa. Treća etapa bila bi aktualna nakon neuspjeha cilja u drugoj etapi, a s njom bi se u trajanju od 10-15 dana razbili 15. lički i 21. kordunski korpus. Stoga je počelo utvrđivanje većih naseljenih mjesta za dugotrajnu i kružnu obranu, s težištem na zaprečivanju i pripremi tvrdih objekata za vatreno djelovanje i zaštitu žive sile.

Obrambena operacija Srpske Vojske Krajine predviđala se u dvije etape; u prvoj, odsudnom obranom očuvati teritorijalni integritet Krajine, spriječiti iznenađenje i odsijecanje dijelova teritorija, razvlačiti hrvatske snage, nanositi im gubitke i stvoriti uvjete za ofenzivno djelovanje. Bar na papiru Srbi su imali visoku vjeru u svoje snage jer su predviđali da mogu izdržati hrvatski napad 15 do 20 dana. To vrijeme trebalo je biti dovoljno za uključivanje u sukob Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske. Nakon toga je predviđana druga etapa u kojoj je planirano preuzimanje inicijative  i zajednička ofenziva s ostalim srpskim vojskama, koja je trebala svršiti razbijanjem hrvatskih snaga i povećavanjem Krajine na račun dijela Dalmacije i Gorskog kotara. Spremnost za prvu etapu operacije bila je trenutna, a za drugu po Ťotkrivanju sigurnih indikatora agresijeť Hrvatske vojske s radikalnim ciljem prema Krajini.

Vrlo brzo je vrijeme potvrdilo točnost dijela procjena plana Gvozd. Može se pretpostavljati i da je operacija Bljesak dovela pobunjene Srbe u zabludu. Ona je potvrdila ustaljenu pretpostavku da Hrvatska nastavlja napade koje su Srbi s podcjenjivanjem zvali strategijom mišjih ugriza. No, za razliku od Ťkresanjať Krajine po krilima, Hrvatska vojska je provela kresanje samo jednog i to najmanjeg korpusa. Stoga je treća faza, koja je nastala u ljeto 1995., vrlo vjerojatna bila povoljnija za Srpsku Vojsku Krajine. Njen 7. sjevernodalmatinski korpus i dalje je postojao, štoviše prema naoružanju i opremi bio je jedan od jačih, tako da je položaj Krajine bio bolji od prvih procjena kako u obrani, tako i u napadu Hrvatske vojske koja nije mogla napadni postroj dodatno ojačati snagama Zbornog područja Split koje su u tom trenutku realno bile najbolji dio Hrvatske vojske. Uz to je u ljeto 1995. sustav obrane teorijski poboljšan osnivanjem Korpusa specijalnih jedinica koji je zamišljen kao operativna pričuva za manevar prema najugroženijim pravcima Krajine. To su bila osnovna polazišta kojima je Hrvatska vojska trebala izmanevrirati i postići brzu vojnu pobjedu. Ona su bila jednostavna: brzo prodrijeti kroz crtu obrane, odbaciti topništvo kako bi se spriječilo razaranje gradova i industrijskih postrojenja, a potom dubokim prodorima pocijepati srpske korpuse, izbiti na državnu granicu i dovršiti čišćenja ostataka srpske vojske.

S planom Bljesak postavljen je zahtjev istovremenog razbijanja pet od šest korpusa Srpske Vojske Krajine. Od svibnja 1995. Oluja je stoga imala nešto manje zahtjevnu zadaću. Opća mobilizacija bila je neizbježna i nije se mogla sakriti pa se na strategijsko iznenađenje nije moglo ni pomišljati. Stoga je Hrvatskoj vojsci ostala mogućnost operativnog iznenađenja, prvenstveno kroz odabir vremena napada i pravaca na kojima će biti nanesen glavni udar. Osiguranju operacije od intervencije ostalih srpskih vojski dana je velika pozornost kroz obrambene zadaće u Slavoniji i na Južnom bojištu.

U pripremnoj fazi operacije uspostavljena su dva zapovjedna tima iz Glavnog stožera Hrvatske vojske i dva istaknuta zapovjedna mjesta, također iz Glavnog stožera Hrvatske vojske (Lika i Slavonija). Uspostavljen je Informativno-promidžbeni stožer Ministarstva obrane i istaknuta zapovjedna mjesta po zbornim područjima. Izvršeno je raspoređivanje i ešaloniranje postrojbi i opreme prema postojećim planovima, počela je mobilizacija i plansko narastanje snaga, a poduzete su i odgovarajuće mjere prema pripadnicima UNCRO-a.

Početna koncentracija hrvatskih snaga, osim na području Zbornog područja Zagreb, pokazala je sve svoje prednosti, što je omogućilo brz razvoj početnog uspjeha u napadu. To je posebno došlo do izražaja na pravcu napada glavnine snaga Zbornog područja Split u početnoj fazi, glavnine snaga Zbornog područja Gospić i specijalnih snaga policije, što se pokazalo dostatnim da se vojska pobunjenih Srba izbaci iz ravnoteže, a volja za borbu slomi. Temeljna zadaća prve faze operacije -razaranje srpskog sustava veza i zapovijedanja, odbacivanje topničko-raketnih sustava od gradova i industrijskih postrojenja kako bi se spriječilo njihovo razaranje- s uspjehom je provedena. Zatim je slijedilo ovladavanje prilazima Kninu, prijevojima na Velebitu i Ljubovu te prodor s 1. gardijskom brigadom iz Like prema širem području Bihaća.

Nakon te prve faze, koja je uglavnom trajala prva dva dana, pokazan je visok stupanj prilagodljivosti i snalaženja kod postrojbi na glavnim pravcima, kako u organizaciji zapovijedanja, tako i u potrebnim promjenama oblika manevra. Ovo je posebno došlo do izražaja u zbornim područjima Karlovac i Bjelovar i kod 1. gardijske brigade. U početnoj fazi najslabije se pokazalo Zborno područje Zagreb koje je zbog krivih prosudba i odluka o obliku manevra dovelo do nepotrebnih gubitaka u 2. gardijskoj brigadi i narušavanja morala u Zbornom području. O razmjerima krize vidi se iz povlačenja generala Stipetića iz Slavonije i njegovog imenovanja za zapovjednika svih hrvatskih snaga na Banovini. Njegovo imenovanje za zapovjednika sektora Sjever izvedeno je na način iz kojeg se vidi da je razlog imenovanja bilo razrješenje krize na pravcu 2. gardijske brigade, a po njenom rješenju stvari se nastavljaju svojim tokom. Zbog toga uspjeh kojeg je Stipetić postigao nije u cijelosti iskorišten jer je nestručnošću i kontradiktornim odlukama iz vrha Zbornog područja Zagreb ponovno nepotrebno usporen prodor 2. gardijske brigade, što je u konačnici omogućilo da pobunjeni Srbi izvuku značajan dio bojne tehnike 39. banijskog korpusa i Korpusa specijalnih jedinica. To je na koncu dovelo do toga da je pomoćni smjer napada na Banovini, pravac Jasenovac - Dubica - Kostajnica, odlučnošću domobranskih pukovnija Zbornog područja Bjelovar postao glavni pravac napada, koji je omogućio prestrojavanje snaga Zbornog područja Zagreb, a time i oslobađanje Kostajnice i Dvora.

Može se zaključiti da je u prvoj fazi, fazi razbijanja prve crte obrane, manevar snaga bio najbolji kod gardijskih snaga, snaga specijalne policije i pričuvnih postrojbi koje su već duže vremena bile razvijene, odnosno mobilizirane. To je posebno došlo do izražaja kod nekoliko domobranskih pukovnija koje su ustrojene od ljudstva iz privremeno okupiranih područja pa je njihova bojna motivacija bila vrlo visoka jer su se vraćale na rodni prag.

U drugoj fazi problema je bilo manje, uglavnom na Banovini i u sjevernoj Dalmaciji. Glavni stožer Hrvatske vojske posebno je bio kivan na Zborno područje Split čije snage nisu iskoristile impresivni učinak u prva dva dana operacije, držeći da su Ťmogle prijeći čak i u gonjenje, zbog neuvjetovanog i zaustavljenog napada glavnih snaga u trajanju od 2 dana te neistinitog izvješćivanja o dostignutoj crti, nisu izvršile pravovremeno odsijecanje komunikacija čime je neprijatelj uspio izvući znatan dio borbene tehnike 7. kninskog i 15. ličkog korpusať.

Na taktičkoj razini Oluja je pokazala očekivanu premoć profesionalne nad narodnom vojskom. Izvršile su zadaću proboja na najzahtjevnijim pravcima, a potom osloncem na oklopništvo brzo iskoristile početni uspjeh. S izuzetkom Banovine, gardijske brigade i specijalne postrojbe policije odigrale su ulogu glavnog razbijača crte, a poslije su održavale postignutu premoć. Jaki i odlučni prodori 7. i 4. gardijske brigade prema Kninu, 1. gardijske brigade kroz Liku, 9. gardijske brigade prema Ljubovu i specijalnih snaga policije na Velebitu, kao i 2. gardijske brigade unatoč nastalim gubicima pred Petrinjom, odlučno su utjecali na razbijanje srpskih korpusa, oslobađanje Knina, Gračaca, Slunja i Petrinje. Prva gardijska brigada je u operaciji prevalila ratni put od 175 kilometara. Na primjeru Taktičke skupine 2. gardijske brigade kod Petrinje vidjelo se koliko su psihološki stabilnije, kada su nakon pretrpljenih većih gubitaka u početnoj -neizvjesnoj- etapi operacije zadržale operativnu sposobnost i uspješno nastavile s operacijom, iako su među poginulima bili njeni najistaknutiji zapovjednici.

Pričuvne postrojbe, brigade i domobranske pukovnije, s rijetkim su izuzecima pokazale da je proboj pravovremeno organizirane obrane za njih iznimno zahtjevan. Kao zanimljivost vrijedi napomenuti da je potrošnja streljiva kod pričuvnih postrojba bila nekoliko puta veća od one kod gardijskih brigada. Nekoliko pričuvnih postrojbi je ipak daleko odskočilo od većine i ako treba posebno naglašavati neku od njih, to je bez sumnje 125. domobranska pukovnija Novske čijeg se učinka na Banovini ne bi postidjela ni jedna gardijska brigada.

Vjerojatno najveći problemi u operaciji bili su u organizaciji i osiguranju sustava i sredstava veze. Dio postrojbi, posebno mobilizirane brigade i domobranske pukovnije, bio je nedostatno popunjen sredstvima veze, što je otežalo pravovremen uvid u stanje na bojištu, a time dovelo i do usporenog odlučivanja i zapovijedanja.

Operacija Oluja u mnogo čemu je bila klasična operacija Kopnene vojske uz jako naprezanje malog Ratnog zrakoplovstva. U odnosu na prvobitnu zamisao bilo je značajnih odstupanja, što nije slabost jer tijek operacije nije moguće predvidjeti. U rodovskom pogledu bila je to operacija pješačkih postrojbi, podržanih snažnim topništvom. Nakon proboja protivničkih crta pojačana je uporaba oklopno-mehaniziranih sastava s kojima je vršeno gonjenje i iskorištavanje postignutog uspjeha.

Usporedbe i komentari

JNA je godinama razvijala teoriju vojne operacije. Prema njenom pogledu operacija je bila kruna vojne znanosti, najsloženiji vid uporabe oružanih snaga i načelno se izvodila na operativno-strategijskoj razini. Ako prihvatimo takva razmišljanja, a za što nemamo opravdanog razloga jer je JNA teorijski razmišljala u kategorijama vojnih blokova, moglo bi se zaključiti da na hrvatskom i bosanskohercegovačkom ratištu gotovo da i nije bilo operacija. Prema tom kriteriju JNA je 1991. i 1992. provela samo jednu operaciju: zauzimanje Vukovara, no to je jednostrana operacija jer Hrvatska vojska s druge strane nije imala snage za tu razinu. Prema tome gledištu od svega vojnog djelovanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. značajke operacije ima samo Oluja. Armija Bosne i Hercegovine je imala tek poneku naznaku operacije. U travnju 1995. Armija Bosne i Hercegovine je s oko 20.000 ljudi zauzela Vlašić, u pothvatu čiji je značaj više taktički nego operativni. Hrvatska vojska je na Dinari radila slične napade s osjetno manje snaga i neusporedivo većim uspjehom. Na skupu o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji je 1998. održan u Budimpešti, a čija je zadaća bila na razini specijalnog rata protiv aktualne vlasti, dosta se govorilo o Oluji. General Jovan Divjak, čija je ratna uloga bila dokazivanje multietničkog karaktera Armije Bosne i Hercegovine, čak je osporio određenje Oluje kao operacije, zbog premalog broja ljudi angažiranih u borbi, te tako dokazao da nije odmakao od lekcija koje je naučio u školskim klupama učilišta JNA.

Na svu sreću, vremena nepromjenjivih definicija su najvećim dijelom iza nas i sve je jasnije da svako ratište ima svoju specifičnost i da vojni pojmovnik nije isti u Sjedinjenim Američkim Državama i Hrvatskoj, iako časnici Hrvatske vojske proizvedeni u JNA i dalje razmišljaju u kategorijama svjetskog ratišta. Stoga ne treba čuditi da je upravo iz američkog vojnog pojmovnika izvučen naziv za vojno-teorijsko određenje Oluje kao operacije nastale na promišljanju američke zračno-kopnene bitke. Najpoznatiji zagovaratelj takvog pristupa je ratni načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske admiral Davor Domazet-Lošo. Zračno-kopnena bitka je doktrina s kojom su Amerikanci planirali zaustaviti Sovjetsku armiju napadima zrakoplovstva po njenoj dubini s temeljnim ciljem da onemoguće pojačanje snaga s kojima su u bojnom dodiru i stvarajući na taj način uvjete za svoje ofenzivne napade. Riječ je o doktrini koja je provjerena u operaciji Pustinjska oluja u Iraku. Postavlja se pitanje je li moguća usporedba. 

I nekadašnji neslužbeni glasnogovornik JNA, vojni analitičar Miroslav Lazanski, vidio je u Oluji varijantu zračno-kopnene bitke, u kojoj je malobrojno zrakoplovstvo nadomješteno topništvom te tako potvrdio uobičajenu, ali stvarno neodrživu, tezu o prekomjernom granatiranju Krajine. Ozren Žunec je suprotnog mišljenja, po njemu je svaka usporedba sa zračno-kopnenom bitkom pretjerana i u političko-promidžbenoj funkciji. Riječ je o raspravi koja će bez sumnje još dugo trajati i u kojoj će sugovornici ogorčeno braniti svoja stajališta.

Za mene osobno Oluja je bliža operacijama već viđenim u nekim od lokalnih ratova druge polovice XX. stoljeća, od kojih najviše odskače po učinkovitoj uporabi bespilotnih letjelica.