No ne može se negirati da je u završnici operacije, a i kasnije, bilo ponašanja koja se trebaju pravno sankcionirati. Do 10. rujna 1995. Vojna policija je propratila i kriminalistički obradila 1576 osoba. ŤKriminalističkom obradom, u suradnji sa SIS-om i MUP-om RH, uz krivičnu prijavu i zasebno izvješće, tijelima pravosuđa propraćeno je ukupno 659 osoba, koje se osnovano sumnjiče za počinjena krivična djela na štetu Republike Hrvatskeť. Na oslobođenom području vojna policija je zbog nestegovnog ponašanja privela 558 pripadnika Hrvatske vojske, od čega su 262 zadržana. Podnijela je 445 stegovne prijave, pretresla 1059 pripadnika Hrvatske vojske i od 669 oduzela otuđenu imovinu s oslobođenih područja. U suradnji sa Kriminalističkom policijom MUP-a RH izvršila je kriminalističku obradu za 321 krivično djelo, od čega: 13 ubojstava, 18 slučajeva stradanja pripadnika Hrvatske vojske nesretnim slučajem, 191 paljevinu, 13 miniranja i 86 ostalih krivičnih djela (uglavnom otuđivanje imovine). ŤOd poznatih počinitelja navedenih kaznenih djela 79 su pripadnici Hrvatske vojske, a u 274 slučaja civilne osobeť. Dio neprimjerenog ponašanja počinili su i pripadnici Armije BiH. Na to je još 7. kolovoza Stožer UNCRO upozorio Glavni stožer Hrvatske vojske te zatražio od GS Hrvatske vojske da zamoli 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine da Ťprekinu ove flagrantne povrede međunarodnog prava počinjene na hrvatskom teritoriju protiv nevinih civilať jer Ťakcije bosanskih trupa razaraju povjerenje što ga Vaša Vlada nastoji poticati među pučanstvom hrvatskih Srba.

Osiguranje operacije i djelovanje bosanskohercegovačkih Srba i Vojske Jugoslavije

Na kraju od očekivane pomoći glavnini Srpske Vojske Krajine nije bilo ništa. Slavonsko-baranjski korpus uzdržao se od napada, ograničio se na pješačko i povremeno topničko uznemiravanje obrambenih hrvatskih postava. Registrirani su i ulazi u zonu razdvajanja, a niz rijeku Dravu Srbi su puštali plutajuće mine. Samo su snage bosanskohercegovačkih Srba ozbiljnije intervenirale 7. kolovoza kada su zrakoplovstvom napale postrojbe Hrvatske vojske na rijeci Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju.

Provedba mobilizacije

Mobilizacija pričuve za operaciju Oluja i obrambene operacije Fenix i Maestral počela je 28. srpnja kada je u postrojbama Hrvatske vojske bilo 58.040 vojnih obveznika. Planovi popune predviđali su mobilizaciju 112.656 pričuvnika. Uredi za obranu širom Hrvatske uputili su 153.506 mobilizacijskih poziva, od kojih je uručeno 121.730. Od tog broja, prema izvješćima uprava za obranu, u ratne postrojbe odazvalo se 111.391 pričuvnik, što iznosi 72,6 posto od broja upućenih poziva, ili 98,9 posto od plana popune. Ukupno je za operaciju Oluja mobiliziran 169.431 pričuvnik. Najslabiji odziv bio je u Zagrebu, a najveći u Virovitici.

S obzirom na razdoblje, vrijeme godišnjih odmora, što je značilo da dio vojnih obveznika u vrijeme uručivanja mobilizacijskog poziva neće biti u mjestu prebivališta, upućeno je 40.850 poziva više od planova popune. Mobilizacija je pokazala da u uredima za obranu za dio pričuvnika nisu postojali ažurirani podaci o osobnom statusu (adresa stanovanja, mjesto zaposlenja), da postrojbe nisu dostavljale uredima spisak ranije mobiliziranih pričuvnika, i sl.,

da postrojbe nisu prihvaćale dragovoljce, unatoč tome što nisu bile u potpunosti popunjene pričuvnicima i da gotovo svi Uredi za obranu zbog nedostatka djelatnika nisu bili u stanju obaviti zahtjevne mobilizacijske zadaće - dijelom i zbog nedostatka informatičke opreme.

Glede mobilizacije motornih vozila, bilo je određeno da treba mobilizirati 12.606 motornih vozila, a rezultat je bio da se uspjelo mobilizirati 6.580 vozila, ili 52,2 posto od traženog broja.

Legenda za tabelu: Tabelarni prikaza odnosa upućenih i uručenih poziva za mobilizaciju po Upravama za obranu, te postotak odazvanih obveznika u odnosu na upućene pozive

Rasplet rata

Nakon provedbe operacije dio postrojbi Hrvatske vojske je zadržan na oslobođenom području, a dio je usmjeren na nove zadaće. Južno bojište je 13. kolovoza ojačano bojnom 9. gardijske brigade kao operativnom pričuvom. Prva gardijska brigada je povučena u matične vojarne u Zagrebu, Karlovcu i Ogulinu, 7. gardijska brigada je vraćena pod zapovjedništvo načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske i razmještena u širem području Zadar - Biograd - Šibenik kao operativna pričuva GS Hrvatske vojske za moguću daljnju borbenu uporabu na području Zbornog područja Split i Južnog bojišta, dok je 81. gardijska bojna razmještena u područje Kleka, kao operativna pričuva Glavnog stožera Hrvatske vojske za moguću borbenu upotrebu na području Južnog bojišta.

Za Hrvatsku i njenu vojsku Oluja nije značila kraj rata. Težište djelovanja Hrvatske vojske ponovno je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu. Temelj je i dalje bio Splitski sporazum. Međunarodna zajednica nije pravila probleme jer je to bio najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, Hrvatske snage su počele oslobađanje i zauzimanje što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. Prvi dio svoje zadaće pod imenom Maestral Hrvatske snage provele su u djelo od 8. do 15. rujna. Olakotna okolnost bili su zračni udari NATO snaga po dubini srpske obrane, što se naravno nepovoljno odrazilo na moral Vojske Republike Srpske. Ne treba zaboraviti da je njihov moral ionako bio uzdrman uspješnim operacijskim ciklusom Zbornog područja Split i Hrvatskog vijeća obrane koji je počeo u studenom 1994. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Kninu i od Glamoča prema Jajcu. U toj su operaciji Hrvatske snage oslobodile Jajce i zauzele Šipovo i Drvar. Zauzeto je i oslobođeno područje široko 100 i duboko 25 kilometara na kojem su bili važni prijevoji Oštrelj i Mlinište.   

Loša strana operacije bila je preveliko oduševljenje kod hrvatskog vojnog i političkog vrhovništva. Nošeno euforijom nakon uspjeha ljetnih operacija, hrvatsko vrhovništvo se na prijedlog predstavnika SAD-a odlučilo za jednu brzu i nepripremljenu operaciju. Naime, Richard Holbrooke je 14. rujna sugerirao hrvatskom vrhu napad na Prijedor s područja Banovine i Pounja. U Glavnom stožeru Hrvatske vojske vladalo je mišljenje da postoje realni izgledi za provedbu takve operacije. Na temelju američkog prijedloga i brzoplete procjene u Glavnom stožeru Hrvatske vojske brzo i bez ikakve pripreme 18. i 19. rujna provedena je operacija Una. U operaciji su sudjelovale spremne snage Zbornog područja Zagreb s 1. gardijskom brigadom Hrvatske vojske i dio snaga Zbornog područja Bjelovar. Zadaća je bila uspostava mostobrana u području Bosanskog Novog, Kostajnice i Bosanske Dubice, čime bi se poboljšao taktički položaj Hrvatske vojske u dolini Une te odbacile srpske snage u dubinu s koje ne bi mogle topničko-raketnim sustavima ugrožavati hrvatske gradove, u prvom redu Sisak i Kutinu. Iako su kod Bosanskog Novog i Bosanske Dubice uspostavljeni mostobrani, nije uspjelo prebacivanje oklopništva, čime je operacija osuđena na neuspjeh i na temelju čega je provedeno povlačenje postrojba. Neuspjela operacija je kratkotrajno dobila velik publicitet da bi uspjehom kod Mrkonjić Grada i mirovnim pregovorima u Daytonu brzo bila gurnuta u zaborav. Danas je se uglavnom sjećaju sudionici i obitelji poginulih hrvatskih vojnika.

Gorčinu neuspjeha izbrisale su snage Zbornog područja Split i Hrvatskog vijeća obrane u operaciji Južni potez koja je provedena od 8. do 15. listopada. Zauzet je Mrkonjić Grad i područje široko 40 i duboko 20 kilometara. Crta obrane postavljena je 23 kilometra od Banja Luke, što je bilo u dosegu hrvatskog dalekometnog topništva. Armiji Bosne i Hercegovine omogućeno je napredovanje prema dolini rijeke Sane i Sanskom Mostu. Južni potez je bio kraj jednogodišnjeg operacijskog ciklusa koji se bez pretjerivanja može nazvati veličanstvenim i u kojem je Hrvatska vojska pokazala da je najjača vojna sila na prostoru koji se nekad zvao Jugoslavijom. Od dvije vojske koje je JNA ostavila iza sebe nakon formalnog povlačenja u Srbiju i Crnu Goru 1992., jedna je gotovo potpuno izbrisana, a drugoj je razbijen najjači dio. U Banja Luku se nije ušlo u prvom redu jer to nije bio potez koji bi koristio Hrvatskoj. Razgraničenje je stoga obavljeno u Daytonu, koji je u prvom redu omogućen silom hrvatskog oružja.

Oluja - u vremenu i prostoru

Operacija Oluja se s pravom drži jednim od simbola Domovinskog rata. Najpoznatija je od svih operacija Hrvatske vojske, iako se javno uglavnom određuje kao vojno-redarstvena akcija. Njen značaj teško je predvidjeti. U završnici rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini njeno mjesto je najistaknutije. U Hrvatskoj je simbolični znamen kraja rata, iako to stvarno nije bila. Njen psihološki značaj je velik i teško se određuje. Za prosječnog Hrvata značila je kraj petogodišnje frustracije koja je bila najopipljivija na blokadi prometnica i gospodarskom životarenju Dalmacije. U Bosni i Hercegovini Oluja je bila najava raspleta koji je doista brzo došao, najupečatljivija na svršetku više od četiri godine duge agonije Bihaćkog džepa, što joj daje važnu humanitarnu značajku.

Za Hrvatsku vojsku Oluja je bila njena najveća operacija. Po vremenu izvođenja bila je nasljednica operacije Ljeto-95 i prethodnica operacije Maestral. Prema vojničkom kriteriju Oluja se ne može promatrati odvojeno od ostalih operacija Hrvatske vojske iz 1995. Bila je dio jednogodišnjeg operacijskog ciklusa koji je s izuzetkom Une bio potpuno pobjednički.

Općeprihvaćeno je mišljenje da je Oluja značila promjenu strateškog odnosa i uspostavu vojne ravnoteže snaga u regiji. Promjena strateškog odnosa snaga nije sporna, sporno je mišljenje o uspostavi vojne ravnoteže. Prije će biti da je vojna ravnoteža uspostavljena u operacijama na Dinari i Livanjskom polju krajem 1994. i početkom 1995. Nakon Oluje više nije bilo vojne ravnoteže, postojala je neupitna vojna nadmoć Hrvatske vojske.