Nakon sustavnog višemjesečnog hladnog tuša od Hrvatskih snaga na Livanjskom polju, slijedio je novi udar u Hrvatskoj, na području zapadne Slavonije. Zborno područje Bjelovar, ojačano snagama iz zbornih područja Osijek i Zagreb i podstožernim postrojbama Glavnog stožera, provelo je 1. i 2. svibnja operaciju Bljesak. Operacija je uspješno izvedena. U nekoliko dana oslobođeno je cijelo okupirano područje zapadne Slavonije, a snage 18. korpusa Srpske Vojske Krajine su razbijene i zarobljene ili natjerane na povlačenje u Bosnu. Operacija Bljesak je postavila neke standarde koji su primijenjeni i pri Oluji. Zborno područje Osijek operaciju je osiguravalo od mogućeg napada 11. slavonsko-baranjskog korpusa Srpske Vojske Krajine kroz obrambenu operaciju Zid. U istoj funkciji bile su i snage Hrvatskog vijeća obrane iz Zbornog područja Orašje. Tijekom operacije 11. slavonsko-baranjski korpus je podigao bojnu spremnost, a nekoliko postrojba Vojske Jugoslavije izišlo je na logorovanje u Srijem i Vojvodinu. Najaktivniji su bili bosanskohercegovački Srbi koji su 5. svibnja počeli napade na snage Hrvatskog vijeća obrane u Bosanskoj Posavini. Planirali su izlazak na desnu obalu rijeke Save kako bi dobili operacijsku osnovicu za prelazak u Hrvatsku radi odsijecanja Spačvanskih šuma i spajanja sa snagama 11. slavonsko-baranjskog korpusa Srpske Vojske Krajine. Po hrvatskim obavještajnim podacima, napadi su vođeni pod tajnim nazivom Osveta. 

Dok je trajala operacija Bljesak, pobunjeni Srbi su demonstrirali svoju strategiju realne prijetnje raketnim udarom po Zagrebu u kojem su stradali civili, a što nije imalo učinka na provedbu operacije. Oslobađanje zapadne Slavonije bio je težak udarac za Krajinu. Njen predsjednik Mile Martić u pismu predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću, napisat će da Ťtragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba. Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanjeť.

Tražena je vojna pomoć koja je u jednom dijelu i dobivena. Zapovjednika vojske generala Čeleketića zamijenio je novi zapovjednik, general-potpukovnik Mile Mrkšić poznat kao zapovjednik Operativne skupine JNA koja je u studenom 1991. zauzela Vukovar. Mrkšić je  poboljšao ustroj Srpske Vojske Krajine tako što je osnovao Korpus specijalnih jedinica po uzoru na sličan u Vojsci Jugoslavije. Uz to je u svim korpusima počeo ustroj bataljuna za intervencije od snaga iz sastava svake brigade. Rok za njihov ustroj bio je 28. srpanj, a do 25. srpnja svaka brigada je morala ustrojiti bataljunsku pričuvu do voda, a na razini brigade četu s tenkovskim vodom Ťza manevar po frontu i zatvaranje ugroženog pravcať. Jedna od mjera predostrožnosti, koja je nesumnjivo bila opća, sačuvana je u zapovijedi zapovjednika 11. pješačke brigade Srpske Vojske Krajine iz Vojnića od 1. kolovoza 1995. da se blokiraju snage UNCRO-a, razoružaju i drže kao taoci. Pored vojske, za hrvatski napad su se pripremale i civilne strukture Krajine. Republički štab civilne zaštite je 2. kolovoza 1995. zapovjedio evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, pokretnih kulturnih dobara i novčanih sredstava.  

Svjesni da nakon oslobađanja zapadne Slavonije na red dolazi ostatak Krajine, počeo je prijem dobrovoljaca, a od 1. lipnja 1995. i mobilizacija vojnih obveznika u Saveznoj Republici Jugoslaviji koji su nakon 17. kolovoza 1990. napustili Krajinu. U svrhu podizanja morala održan je mimohod vojske na poligonu Slunj na Vidovdan, 28. lipnja 1995., na kojem je predstavljen Korpus specijalnih jedinica i koji je dobro primljen među stanovništvom i vojskom. Prva operativna zadaća novog srpskog zapovjednika bila je nastavak napada na Bihać. Na području Cazinske krajine, sa strane Srpske Vojske Krajine, duže vrijeme bila je angažirana Operativna grupa Pauk pod vodstvom generala Mile Novakovića, a po osnutku Korpusa specijalnih jedinica dio je također uveden u borbu kao Operativna grupa 2. U napadima na Bihać sudjelovala je i skupina pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije.

Razlog takve odluke bio je rezultat srpskih nastojanja da riješe problem bošnjačkih džepova u BiH kao što će to napraviti u Srebrenici, ali i reakcija na djelovanje Hrvatske vojske u lipnju na Livanjskom polju. Naime, od 4. do 11. lipnja Zborno područje Split provelo je taktičku operaciju Skok-2 s kojom je Livanjsko polje u cijelosti stavilo pod svoj nadzor i ujedno izbilo pred Glamoč i Bosansko Grahovo. Tako je izravno ugrožena prometnica Bosanski Petrovac - Drvar - Strmica - Knin, što je zaprijetilo potpunoj prometnoj izolaciji zapadnih dijelova Krajine. U tim okolnostima je naglašen i strateški značaj područja zapadne Bosne u kojem je 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine koordiniranim djelovanjem Vojske Republike Srpske i Srpske Vojske Krajine bio doveden u vrlo tešku situaciju. Za obje srpske vojske, kako u BiH, tako i u RH, uspješno rješavanje Ťproblemať zapadne Bosne nosilo je oslobađanje znatnih snaga 2. krajiškog korpusa vojske bosanskohercegovačkih Srba, koje bi nakon toga mogle biti uporabljene na južnom dijelu zone odgovornosti Korpusa, prema postrojbama Zbornog područja Split i Hrvatskog vijeća obrane. Isti je slučaj bio i s angažiranim snagama 15. ličkog, 21. kordunskog i 39. banijskog korpusa Srpske Vojske Krajine koje bi oslobodile uporabljene snage s tog bojišta i koncentrirale ih prema granicama Krajine. Uspjeh bi povukao i snažan moralni učinak po srpske vojske, koje su već duže vremensko razdoblje na Ťzapadnim granicama srpstvať bilježile samo poraze.

Najveće svjedočanstvo ugroze Bihaća bila je spremnost Bošnjaka da nakon nekoliko godina rata sklope prvi vojni sporazum s Hrvatskom. U Splitu je 22. srpnja potpisan sporazum kojim je Sarajevo Ťlegaliziraloť nazočnost Hrvatske vojske u BiH. Prvi učinci sporazuma došli su nakon tri dana. Zborno područje Split i Hrvatsko vijeće obrane 25. srpnja su krenuli u napadnu operaciju Ljeto-95 s kojom su do 30. srpnja zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč i njihova šira područja. Vojska Republike Srpske odbačena je dublje u Bosnu, a Knin je izgubio najvažniju prometnicu i zaleđe koje je nepunu godinu dana ranije bio možda njen najznačajniji oslonac, ako ne čisto vojni, tada bez ikakve sumnje psihološki. Hrvatskoj vojsci put za Knin bio je otvoren.

Hrvatsko vrhovništvo nije dvojilo da do mirne reintegracije neće doći, a da mirovanje hrvatskih snaga zbog zapadne Bosne može samo pogoršati opći odnos snaga, koji nikada do tada nije bio tako povoljan. Na političkom planu posljednji pokušaj mirnog razrješenja problema pobunjenih područja učinjen je 3. kolovoza 1995. u Ženevi. Hrvatska delegacija je na pregovorima zatražila: mirnu reintegraciju okupiranih područja, otvaranje svih prometnica na okupiranom području, primjenu hrvatskog Ustava na cijelom području Hrvatske, provedbu ustavnog zakona za srpsku etničku zajednicu, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava. Odgovori koji su dobiveni, od hrvatske strane ocjenjeni su nezadovoljavajućim. Zadaću oslobađanja privremeno okupiranih područja RH dobila je Hrvatska vojska.

Krajina u očekivanju Oluje

Hrvatski napad pobunjene Srbe nije mogao iznenaditi. Ratno stanje na cjelokupnom području Krajine proglašeno je 28. srpnja 1995. ŤIzvršena je potpuna mobilizacija i jedinice Srpske Vojske Krajine nalaze se u punoj borbenoj gotovosti. Hrvatska vojska ostvarila je značajan uspjeh na glamočko-grahovskom pravcu i time naše snage dovela u nepovoljan operativno-strategijski položaj. I dalje se vrši koncentracija i grupisanje Hrvatske vojske na granicama prema Krajini, posebno na južnom ratištuť, kaže se u jednoj naredbi Glavnog štaba Srpske Vojske Krajine od 31. srpnja 1995. Postrojbama Srpske Vojske Krajine zabranjen je odmor koji se mogao koristiti samo na postavima u okviru borbenog rasporeda. S hrvatskim napadom Srbi su računali od početka srpnja, a krajem mjeseca je očekivanje bilo na najvišoj razini. Tako je npr. Zapovjedništvo 39. banijskog korpusa 25. srpnja  obavijestilo podređene sastave da će Ťgotovo sigurnoť Hrvatska vojska napasti 7. sjevernodalmatinski korpus 26. ili 27. srpnja i, vjerojatno, u približno vrijeme desantirati specijalne postrojbe na područje Bihaća.

Postrojbe za elektronsko izviđanje Hrvatske vojske koje su intenzivno pratile radio-promet u Krajini na kraju srpnja su zaključile da Ťiz svih civilnih razgovora sa područja Like proizlazi da među civilnim stanovništvom na ovom području vlada strah, pa skoro bi se moglo reći i panika od napada postrojbi RH. Shodno tome navodno postoje i pravci za evakuaciju, ali kao i u svim ostalim razgovorima nije moguće ništa saznati o tome što bi bilo od obavještajnog značaja, već se uglavnom radi o rekla-kazala. Navodi se da su ljudi fizički i psihički iscrpljeni stalnom psihozom i očekivanjem napada i da su na rubu snagať. Tijekom noći 28./29.srpnja očekivao se napad Hrvatske vojske kod Sunje i na Glinu. Tijekom 29. srpnja zabilježeno je da se autobusima prebacuju tisuće žena i djece iz Knina u pravcu Beograda. Dan kasnije, 30. srpnja, zabilježeno je proglašenje ratnog stanja na prostoru Krajine. Istog dana iznose se podaci o uznemirenosti i panici (u okolici Krnjaka dio stanovništva se počeo spremati za bijeg). Dan prije početka operacije 3. kolovoza, Radio Petrinja najavljivala je napad Hrvatske vojske na krajinu. Četvrtog kolovoza u 00:30 sati zabilježeno je da 21. kordunski korpus Srpske Vojske Krajine raspolaže saznanjem da napad Hrvatske vojske počinje 4. kolovoza u 5 sati. Pripreme za evakuaciju civilnog pučanstva su nastavljene, a primijećeno je da pripadnici srpske policije sklanjaju obitelji u BiH. Zabilježeno je da će se preko mostova u Bosnu propuštati samo žene i djeca. Isti je dan navedeno da je stanovništvo Dvora spremno za evakuaciju.

Oluja

Sredinom svibnja promijenjen je tajni naziv direktive za oslobađanje okupiranih područja Hrvatske iz Bljesak u Oluja. Nakon oslobađanja zapadne Slavonije dio slobodnih snaga je preraspodjeljen i uporabljen za ojačanje zbornih područja Split, Osijek, Zagreb, Karlovac i Gospić. Hrvatske postrojbe dobile su zadaće po jedinstvenoj zamisli i zadaći: osloboditi okupirano područje Republike Hrvatske na području Dalmacije, Like, Korduna i Banovine uz odsudnu obranu na području Slavonije i južne Dalmacije. U početnoj fazi operacije od njih je tražen i očekivan brz prodor u raspored srpskih snaga i izbacivanje iz uporabe njihovih topničko-raketnih sustava kako bi se spriječilo razaranje industrijskih kapaciteta i gradova koji su im bili u dometu. To je više-manje bilo aktualno na svim dijelovima bojišta jer su veći gradovi -Zadar, Gospić, Sisak, Karlovac- bili na izravnom dometu topništva, a ni hrvatska metropola nije bila nedostižna za udar raketa ŤOrkanť ili raketa zemlja-zemlja, što su pobunjeni Srbi nekoliko puta demonstrirali, posljednji put 1. svibnja 1995. Druga faza operacije podrazumijevala je širenje klinova koji su probili prvu crtu obrane, uvođenje novih snaga i nastavak napada prema državnoj granici s Bosnom i Hercegovinom. U toj fazi očekivano je cijepanje srpskih snaga, presijecanje dijela prometnica, nakon čega je slijedio završni dio operacije: uništenje zaostalih snaga i osiguranje državne granice. To je posebice bilo značajno na pravcima prema Bihaćkoj enklavi jer se spajanjem s Armijom BiH dobivao mnogi širi obruč no što bi to bilo da ga nije bilo. Zadaća spajanja očekivana je na području Like i Banovine. 

Ostatak Hrvatske vojske, posebice snage na istočnom i južnom dijelu Hrvatske, imao je zadaću da se pobrine da glavnina hrvatskih snaga ne bude uznemiravana od Vojske Jugoslavije i dijela Vojske Republike Srpske. Obrambena zadaća Zbornog područja Osijek zvala se Fenix, a Južnog bojišta Maestral. Obrambena zadaća Zbornog područja Osijek bila je osjetljiva zbog ravničarskog, tenkoprohodnog zemljišta i logorovanja dijelova Vojske Jugoslavije u Vojvodini i Srijemu. Stoga je obrana postavljena na dva obrambena pojasa koja su posjele pričuvne postrojbe, dok su dvije gardijske brigade bile u operativnoj pričuvi sa zadaćom protunapada na srpske snage u slučaju da one probiju hrvatsku crtu obrane.

Zadaća Srpske Vojske Krajine bila je jednostavna, odsudnom obranom obraniti teritorij koji je 1991. za njih privremeno okupirala JNA, a negdje čak i prijeći u napad i napraviti korekciju crta kako bi se dobilo na većoj stabilnosti Krajine. Obrana je uglavnom temeljena na jakim prirodnim preprekama, koje je nakon slamanja hrvatskog napada trebalo ojačati na rijekama Kupi i Savi na Banovini, Mrežnici na Kordunu, planinskom lancu Velebita kao i na dijelu moru između Šibenika i Biograda na moru. Na području Slavonije planirano je čak odsijecanje Spačvanskih šuma i izlazak na rijeku Savu radi spajanja sa snagama bosanskohercegovačkih Srba. Napad je trebala podržati vrlo jaka operativna skupina Vojske Jugoslavije.

Pred početak operacije snage UNCRO obaviještene su da operacija počinje. Oluja je počela u 5 sati 4. kolovoza, kada je glavnina Hrvatske vojske ojačana specijalnim snagama policije krenula u napad duž duge crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku. Zborno područje Osijek i Južno bojište istovremeno su prešli u obranu. Napadu pješaštva i oklopništva prethodila je jaka topnička priprema po prednjoj crti i dubini srpskog rasporeda, kao i napad zrakoplovstva na njihova središta veze, zapovjedna mjesta i skladišta.

Nakon što je operacija počela, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uputio je poruku hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Pripadnike srpske vojske pozvao je da predaju oružje, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema hrvatskim zakonima. Svi oni koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod svojih kuća i bez straha dočekaju hrvatsku vlast.