Kada su 2. siječnja 1992. hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i general Jugoslavenske narodne armije Andrija Rašeta potpisali Sarajevski sporazum, bio je to nesumnjivo kraj prve etape Domovinskog rata. U tom su razdoblju hrvatski oružani sastavi uspjeli spriječiti JNA da uz potporu pobunjenih Srba u Hrvatskoj u jesen 1991. napravi Veliku Srbiju. Morali su se zadovoljiti dijelom okupiranih područja Hrvatske koji su u prosincu 1991. nazvani Republika Srpska Krajina. Uz posredovanje međunarodne zajednice sukobljene strane su prihvatile dolazak mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR i kasnije UNCRO), koje osim zaposjedanja crte razdvajanja nisu napravile ništa više vrijedno spomena. S pobunjenih područja postupno je protjerana većina nesrpskog stanovništva, uglavnom Hrvata, a uz to je u tom teroru velik broj ubijen.

Druga etapa Domovinskog rata trajala je do kasne jeseni 1994. Njena značajka je najvećim dijelom u angažmanu Hrvatske vojske u pograničnim područjima Bosne i Hercegovine i dvije operacije protiv pobunjenih hrvatskih Srba u toku 1993.: u siječnju na širem području Zadra i u rujnu u okolici Gospića. Osim dugotrajnog Ťmalog ratať, na crtama dodira Hrvatske vojske i pobunjenih Srba nije bilo značajnijih sukoba niti teritorijalnih promjena.

Tijekom tog razdoblja vojske sukobljenih strana dobile su konačnu fizionomiju. Hrvatska vojska je ustrojena u tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. U prosincu 1994. Hrvatska vojska je imala oko 95.000 ljudi. Bojni dio Ministarstva unutarnjih poslova bio je ekvivalent jače pješačke brigade bez potpore karakteristične za vojsku.

Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba - Srpska Vojska Krajine - bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna. Mirnodopska Srpska Vojske Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije.

Od dolaska i razmještaja UNPROFOR-a u Hrvatskoj vođeni su intenzivni politički pregovori 1994. o uključivanju Krajine u pravni sustav RH, a koji nisu urodili plodom. Politički predstavnici pobunjenih Srba opstruirali su ih na sve moguće načine, s tim da su im išla u prilog stajališta dijela međunarodne zajednice o jednakoj krivnji i odgovornosti Hrvatske za srpsku pobunu. Sve je to snažilo vojnu opciju kao jedino moguće rješenje srpske pobune. Prepreka za nju bile su preuzete obveze Hrvatske i nesklonost dijela Međunarodne zajednice, što je takav potez činilo vrlo riskantnim. U kasnu jesen 1994. ratna događanja u Bosni i Hercegovini, posebno sudbina Bihaća u kojem je okruženi 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine bio u vrlo teškom položaju i pod stalnim pritiskom vojnih snaga hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, pogodovala su Hrvatskoj da se angažira oko pružanja pomoći okruženom gradu, koji je uz to imao garanciju Ujedinjenih naroda da je Ťzaštićenoť područje. Za Hrvatsku je položaj Bihaća bio iznimno značajan i na njegovu održanju Hrvatska vojska je logistički angažirana od ljeta 1992. Bihać je onemogućavao potpuni dodir Srpske Vojske Krajine i Vojske Republike Srpske. U slučaju gašenja tog džepa obje srpske vojske dobile bi dio snaga koje su mogle angažirati na drugim dijelovima ratišta, što bi značajno otežalo položaj Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.

Pravac za angažiranje Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini nametnuo se sam po sebi. Nije se smjelo izravno intervenirati, zbog čega je odabran način za posredno pružanje pomoći, a za što su u to vrijeme postojali svi uvjeti. Naime, početkom studenog 1994. Hrvatsko vijeće obrane se pridružilo napadima Armije Bosne i Hercegovine na Vojsku Republike Srpske u jugozapadnoj Bosni i u operaciji Cincar oslobodilo veći dio Kupreške visoravni. To je omogućilo uporabu dijelova Hrvatske vojske na Livanjskom polju. Zamisao njihove uporabe, pored razvlačenja srpskih snaga, bila je i mogućnost srpskog napada prema Livnu što je moglo ugroziti uspjeh Hrvatskog vijeća obrane na Kupresu, a što bi ujedno otežalo obrambeni položaj Zbornog područja Split. Stoga je Zborno područje Split dobilo zadaću da to na vrijeme onemogući. Zborno područje Split bilo je jedno od jačih operativnih sastava Hrvatske vojske, a čije se područje nadležnosti prostiralo od Velebita do Dinare. Zbog velike crte zborno područje je bilo pedeset posto mobilizirano, a njegova glavna snaga bile su 4. i 7. gardijska brigada. Četvrta je bila domicilna postrojba, a 7. je bila pridodana podstožerna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske. Ratna zadaća Zbornog područja Split bila je osloboditi područje srednje i sjeverne Dalmacije. Zadaća je imala i veliko simboličko značenje jer je na tom području bio i grad Knin koji je od 1990. bio središte i sinonim pobune Srba u Hrvatskoj. Sve do tada temeljna zamisao angažmana Zbornog područja Split bila je na pravcu Šibenik - Drniš - Knin. Ulaskom dijelova Hrvatske vojske na Livanjsko polje taj pravac je gurnut u drugi plan jer je otvoren novi, povoljniji pravac Sinj - Bosansko Grahovo - Knin. Na tom pravcu bili su dijelovi 2. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske koji se na Dinari spajao sa 7. sjevernodalmatinskim korpusom Srpske Vojske Krajine.